Vi znate, prijatelji moji, da ste bili okupljeni oko moje postelje u času kada sam umirao.

Gledali ste me sa čuđenjem kao da prvi put vidite čovjeka. Istina je da ste me tek tada iskreno voljeli. I ja sam tada bio sretan. Prvi put  vidio sam prijatelje koji me zaista vole. Iskupili ste se oko mene bez zle slutnje u srcima, došli ste upravo onakvi kakve vas je Allah stvorio. Prvi put ste došli iz ljubavi prema meni, ne zbog mog bogastva, moje moći ili zbog mog postojanja među vama. Čak ni zbog mojih misli koje su oduševljavale neke od vas.

Taj trenutak čovjek doživi samo jedanput u svom životu, u času kada umire.

Koliko sam samo željno očekivao baš ovaj trenutak. Ali ja poput svih onih koji nose ovu veliku nadu nisam doživio njeno ispunjenje živeći među vama. Zbog toga sam plakao.

Plakao sam zbog nedoživljenog prijateljstva, zbog nezahvalnosti ljudi. Tek oko moje smrtničke postelje kao da ste kajući se žalili zbog nezahvalnosti nepokazanog prijateljstva.

Na vašim licima se kao u ogledalu odslikavao jedan drugi život i ljepota.

Na njima sam vidio ljudsko srce. Htio sam zamoliti Allaha da ova tri dana, u kojima ste mi iskupljeni oko moje postelje pokazali svjetove duha i ljubavi, pretvori u tri godine. Ali u času kada sam ispustio svoju dušu zavladao je takav mir i takva ljepota da je bilo suvišno tražiti ispunjenje bilo kakve druge želje.

Kada sam vas napuštao, silno sam žudio za jednim višim, idealnim životom.

Već mi je bio dosadio život ispunjen bolom i tugom. Bio sam umoran do te mjere da sam osjećao potrebu da se oslobodim postojanja i da se prepustim životu u vječnosti beskrajnih godina.

U predvečerje trećeg dana kada su mi blijede svjetiljke bile poput najsjajnijih zvijezda na nebu, kada sam se sa svima vama pojedinačno oprostio, osmjehnuo sam se meleku koji je došao da me povede, a taj osmijeh na mom licu je bio poput osmijeha nevinog djeteta. Moje čelo, na kome su ranije bili tragovi života, blještalo je sada poput čela nevinog dječaka.

Tada se pružila najdraža ruka i sklopila moje oči. Oslobodio sam se tijela i vinuo se poput ptice. Načas sam kružio iznad svoje glave bacajući posljednji tužni pogled na svoje prekriveno tijelo koje sam napustio. A potom sam se prepustio izaslaniku koji je bio pored mene i krenuo...

Iako sam napustio tijelo zadržao sam neka njegova stanja. Ja nisam bio sa čitavim tjelom, ali neka njegova stanja me nisu još napuštala.

A vi?

Vi ste sa mojim tijelom uradili ono što niste s njim uradili dok sam bio živ: nadnosili ste se nad njim i plakali. Onda ste ga odnijeli na svojim ramenima. Vi mene niste vidjeli, ali sam zato ja vas gledao. I kada ste ga pohranili u zemlju od koje je ono i nastalo osjetio sam da je ono našlo sasvim novi život. Osjećao sam da moje tijelo pomiječano sa zemljom još nosi dijelove mene. Iz ovoga susreta ono je osjetilo slast kao nikad ranije u životu. Kako li je divno kada tijelo osjeća sebe i kada se vraća sebi! Vi ste plakali zamnom je rniste znali kuda sam otišao, a ja sam zemaljski život živio za ovakvu smrt.

Moja nada se ispunila.

Kada sam bio među vama, bojao sam se smrti poput vas jer sam vas volio i nisam želio da vas ostavim. Međutim, kada se nadnio nad mene melek smrti, vi niste primjetili osmijeh na mome licu, a ja vam opet nisam ništa mogao reći o svom stanju. Moj odlazak od vas trajao je vrlo kratko. Nakon što je zakopano moje tijelo rekao sam izaslaniku: gdje sada idemo?

Nije mi rekao - Tamo gdje ti sada hoćeš? nego  - Tamo gdje si odranije želio, - a onda je dodao: -Život koji si proživio bio je, uistinu, samo priprema za tvoj život ovdje. I ovdje ćeš naći samo ono što si tražio dok si živio na zemlji.

Priupitao sam ga:

- A hoću li naći sve što sam ranije bio tražio?

- Naći ćeš sve ono što si tražio sa dubokom vjerom, iskrenom ljubavlju i zanosom. Da, sve ono što si istinski tražio, odgovori on.

Želio sam ranije da budem sa svojim roditeljima, sa tim dragim bićima koja su koja su prije mene umrla. Ne znam kako sam mu priopćio tu svoju želju, jer mi je on istog časa rekao:

- Ali ti si već sa njima. Ostao sam zbunjen. Nisam vjerovao svojim očima. Ja sam zaista bio s njima. Bili su to oni.

Osjetila koja su mi pomogla u osvjedočenju da su to, zaista, oni, bila su daleko jača od onih koja sam imao u onozemaljskom životu. A moji roditelji bijahu u najveličanstvenijem stanju, u likovima koji se mogu samo u snu vidjeti. Ali, da li sam ja to okom gledao, uhom slušao, rukom doticao. Ne. Sredstva moje spoznaje sada su postala moja svojina. Zahvaljujući tome sam vidio jače od oka, slušao bolje od uha i doticao snažnije od ruke. Ovaj dar oslobodio me je osjećaja sumnje koju sam imao u zemaljskom životu.

Ovdje nema mjesta sumnji. Ovdje je samo vjera ispunjena beskrajnom radošću i ljubavlju, radošću koja je postala moj vodić u spoznaji.

A zemaljsko vrijeme koje je išlo i teklo i čiji je svaki trenutak zamjenjivao onaj koji mu prethodi nije ovdje postojalo. Trenutak i vješnost su ovdje jedno i nikad se ne razdvajaju jedno od drugog. Život je ovdje vječni tok trenutka, u kome se ne zna za patnju i sumnju.

Upitao sam svog saputnika:

- Ko su ti sretnici koji su zadobili ovaj vječni život?

- Oni koji su u zemaljskom životu nosili beskrajnu samilost i vjeru. Samo će oni ovdje postići ono što su željeli.

- A moja stalna želja je bila putovanje i to tiho putovanje, bez kraja sa meni dragim i milim.

- Ti si ga već započeo, reče on bez kolebanja.

Koliko sam bio zbunjen. Prelazio sam ogromne daljine, a ipak sam bio sa svojim prijateljima, nisam činio ni jedan pokret, ni jedan čin. U početku sam pored puta vidio mnoštva i gomile stvorenja bez života koja nisam mogao potpuno razaznati.

- Šta je ovo?

- To su jadnici koji nisu razumjeli potrebu traganja za Istinom. Oni su bili obmanuti životom, materijalnim dobrima i prepušteni svojim strastima. Bili su mrtvaci još u zemaljskom životu, pa su takvi i ovdje. Oni nisu ustvari ni živjeli, jer nisu tragali za Istinom. Život na zemlji su proveli udovoljavajući samo svome tjelu. Potpuno su zanemarili svoje duše, a hranili tijelo. Oni ne mogu naći vječni život.

- Ali kako? Kako da su oni koje su razdirale te sline želje bili mrtvi. Oni su na zemlji bili najispunjeniji životom. Zar mi nisi rekao da će ovdje svako naći ono što je na zemlji tražio, a upravo su ovi najviše tražili.

Na to mi on reče: - Ti griješiš. Još nisi razumio smisao traganja. Pohlepa nije traganje, jer pohlepan čovjek i onaj koji se čitavim svojim bićem baca na zemaljske koristi ustvari lišen je svega i protiv je svega. On traži samo za sebe. On počinje sa ohološću i obmanom i nastavlja s njima. Ova pohlepa je opasnija od neimaštine, siromaštva. A istinsko traganje je uranjanje u sve i traženje za sve.

Mada nisam potpuno razumio ove njegove riječi rastužio sam se nad sudbinom ovih jadnika.

Dalje sam upitao svog saputnika.                                                  

- A kada ćemo izaći pred Veliki sud koji će nam suditi.

- Mi smo već tamo. Pogledaj okolo sebe, reče on.

I, zaista, bili smo na beskrajnom prostoru čije su strane bile ispunjene ljudskim povorkama različitih identiteta i stanja. U sredini tog velikog prostora bilo je prostrano mjesto gdje je Sud pojedinačno sudio svima. Svaki pojedinac je bio pozvan da se pojavi pred Sudom kada bi na njega došao red.

Tu je svojim jezikom, licem, mesom i kožom priznavao grijehe koje je počinio u zemaljskom životu. Tu nije bilo nikakve potrebe za nekim drugim svjedocima jer je svaka i najmanja čestica govorila kada bi došao red na nju. Štaviše, sam događaj i sam ovaj čin su dovoljno govorili.

Kada je došao red na mene pozvan sam ka mjestu obračuna koje sam maločas posmatrao sa strahom i zabrinutošću. I zaista, moji grijesi su sami govorili, a ja?

Ja sam se stidio.

Svi oni kojima sam zlo ranije učinio su se sada oko mene okupili. Najviše sam se stidio onih kojima sam nepravdu učinio. Ah...Bože. 'Koliko sam samo nepravde učinio, a da to nisam ni znao. Ja sam sebe smatrao milostivim. Koliko sam samo nepravde počinio jezikom, ako ne rukom, srcem, ako ne jezikom. Od žalosti i velikog stida od onih kojima sam napravdu učinio poželio sam da sam ja bio od onih kome je nepravda nanesena u zemaljskom životu, umjesto što sam je ja činio drugima. Poželio sam na komade da budem isječen prije nego što sam nepravdu učinio.'

Jedini Sudija koji je tog dana imao vlast znao je i vidio moje stanje. On je moje grijehe stavio na jedan tas, a na drugi je stavio moju ljubav i samilost. Posljednji je prevagnuo...

Tada me je stigao veliki oprost. A onima kojima sam u zemaljskom životu učinio nepravdu bili su zadivljeni i zapanjeni ovim oprostom. I oni su mi oprostili. Tako sam prošao Veliki sud na kome niko ko je zaslužio vječni život nijeostao bez velikog oprosta i pomilovanja. Čak i onima koji su se i sami zauzimali za grijehe drugih bio je neophodan ovaj veliki oprost podaren od Allaha Milostivog.

I nakon što sam dokučio tajnu spasa duše započeo sam život koji ne poznaje vrijeme i putovanje koje ne poznaje mjesto.

Putovanje koje ću započeti poslije ovoga je samo za one koji su sačuvali svoje duše, dok griješnici to ne zaslužuju.

- A šta je grijeh? - priupitah.

Moje pitanje kao da ga iznenadi.

- A zar nisi primjećivao kako si se osjećao poslije učinjenog grijeha. Zar te grijeh nije slamao. Kad bi se pribrao i razmislio vidio bi da je grijeh ponižavanje duše, njezin potpuni poraz i potiranje. Tamo gdje duša doživi poniženje tu je grijeh.

Stoga grijesi koji ne unižavaju duh, koji su rezultat pogrešaka biće oprošteni, a svi grijesi koji to čine neće biti oprošteni. Tamo gdje duša živi u miru i spokoju tu nema grijeha.

Grijeh započinje onda kada duša doživi potres, kada izgubi iskrenu vjeru i pouzdanje u samu sebe.

I sam grijeh u zemaljskom životu je vrsta patnje koja povlači za sobom niz drugih patnji, jer sve stvari u zemaljskom životu su simboli i sjenka svega postojećeg u vječnom svijetu u koji se dolazi nakon smrti.

I zato patnja koju duša trpi na zemlji je samo sjenka i jedan vid istinske patnje koja će kasnije uslijediti.

Koliko ste vi samo bili poneseni džennetom između ostalog i zbog toga što će u njemu biti voća i pića poput vašeg i mladalačkih čari, mada je džennet, kao uostalom i džehennem, vama predstavljen na vama najrazumljiviji način. Istina je, međutim, da su sva ova uživanja neznatna u poređenju sa istinskim džennetskim slastima, koja se ne daju opisati, a koja su dio vječnog života zajedno sa mišljenjem oslobođenim sumnje i nesigurnosti, te kretanja koje nije ograničeno prostorom i vremenom.

I sada kada sam započeo putovanje u vječnost bio sam bez vodiča. Da. Bio sam saam, ali nisam znao što je to samoća, jer ovdje nema razlike između nečega i svačega. Ovdje sam vidio da sve živi u najljepšem i mom srcu najdražem stanju. Čovjek je govorio sa svim stvarima i sve što postoji govorilo je sa čovjekom. Ovdje jedan čovjek može obuhvatiti čitavo brdo, teći sa vodom i istovremeno je posmatrati, letjeti po zraku namirisan mirisom ruže. Neki su bili ispruženih krila ka oblacima dok su sjedili na velikom izvoru u području šume mirisnih strana. Tu su posmatrali lijepa lica i udisali miomiris cvijeća. Sve je to bilo u blizini hladne vode koja je dolazila iz najvećih dubina i bila poput ustreptale svjetlosti.

Ovdje su pred sobom imali sve likove koje su tako strasno željeli vidjeti. Dočekali su da budu u društvu - odabrane, časne skupine koju su priželjkivali čitavog života. Napokon svi su našli vječno uživanje u svemu što su voljeli i željeli i čiju su vlast samo malo osjetili.

Živeći na zemlji pronašli su put kako da svoja tijela prenesu u svijet duha i da dokuče svijet vječnih istina pa makar to bilo i iz daljina kroz neznatan otvor. Ovo su bile duše onih čiji ibadeti nisu bili iz straha i navike, već iz dubokog razmišljanja, ljubavi i zanosa. Oni su sebe svjesno pripremali za ovaj dan. Svi njihovi poslovi i pokreti na zemlji bili su ibadet, jer uistinu vječni život nije ništa drugo do nužna posljedica stalne, neprekidne pripreme čovjeka u zemaljskom životu. On nije prizor koji se u jednom trenutku otkriva iza zastora. Čovjek ovdje nastavlja istim putem kojim je došao otuda. Tragove koje smo ostavili do naše smrti su samo korijen u stablu koje će nastaviti da raste i poslije smrti, njegove grane i plodovi su ustvari grane i plodovi stabla koje smo posadili u zemaljskom životu. Duša nastavlja u svom sazrijevanju koje je bila dostigla neposredno pred smrt. Dakle, najveća je mudrost upoznati valjan put do smrti i ići njime. Ili kako reče jedan od mudrih: spoznati kako umrijeti. Sve stvari i pojave koje sam vidio u svijetu duša što su stigle na obalu spasa ne mogu se opisati. vidio sam ljude i brda kako se zabavljaju, vodoskoke kako sa ljudima razgovaraju. Njima se donose da kušaju svakovrsna ukusna pića mada se tamo ne osjeća žeđ. gledao sam duše koje su postigle ono što su željele kako polove po prostranim daljinama sa kapljicama kiše, koje su padale na njih, a koje su bile poput blještavih pahuljica snijega.

Vidio sam šume kako se talasaju, šume u koje od iskona nije kročila noga nijednog griješnika.

Sa njima se miješaju zrake zelene svjetlosti pune mirisa, uronjene u hiljade svjetova. Vidio sam kako je ovdje svaka dobra duša bila poput ogromnog sunca u preostalim svjetovima ljubavi i zanosa, u svjetovima jasnog znanja, razbukatale ljubavi i beskrajne nade. Ponekad doživljaj samo dijela ljepote punio je čitav ovaj svijet ljepotom, a ponekad rađanje neke velike uspomene zasipalo je svjetlošću sve njegove strane.

Bilo je to zbog toga što svaki ibadet na zemlji pretvara sve u vječnost.

I ovaj džennet je mjesto pripremljeno za one koji su i u najmanjim stvarima nalazili mir i spokoj, a nije mjesto za one neutoljivih potreba i prohtjeva.

Vidio sam kako oni koji su bili strpljivi zauzimaju ovdje najpočasnija mjesta. Dio ljepote otrpljenja dakako osjećao sam i ranije u zemaljskom životu. Međutim, najradosniji trenuci moga života bili su trenuci dubokog razmišljanja kao vanjskog odraza meg duhovnog spokojstva.

Vidio sam ovdje milost koja se prosipala sa najviših visina, vidio sam beskonačnu milost koja se prosipala na prostore koji i sami nisu imali kraja.

Prisustvovao sam mjestima gdje se okupljaju vjerovjesnici i Bogu dragi ljudi. Ovdje sam otkrio mudrost zakonitosti svemira, te jedine nadnaravne pojave (mu'džize) koju ste vi poznavali u zemaljskom životu. Ovdje sam se osvjedočio da je Allah Milostivi pravedno odredio sudbine. Možda vi i niste znali da je Allahova pravda bila na najbolji način razdijeljena u zemaljskom životu.

Sa punim zanosom i slašću razmišljao sam o Dobru koje leži u svakom istinskom djelu. Saznao sam da je zemaljski život koga ste vi smatrali nesrećom i boli ustvari samo most ka punom smislu i mudrosti. I baš zbog toga sam se odmarao na mostu preko koha se duša vraća Allahu Voljenom. Izbavio sam se od samoće koja ubija, od samoće koja je bila moja najveća patnja u zemaljskom životu i koja me je razapinjala između svih stvari i bića, odvajajući me i od mene samog.

Ja među vama ne imadoh iskrenog druga. Provedoh život saam, a među vama, kao rob bola. Bijah saam noćima i danima, u djetinjstvu i na samrtnoj postelji, u svojoj sobi i među ljudima, i onda kada bijah obmanjivan i kada bijah hvaljen, a i u tuđini i među prijateljima, među onima koji plakahu i koji se veseljahu. Bijah saam, svuda bijah saam.

Ovoj samoći ne nađoh lijeka na zemlji, kao da mi je ona bila sudbina određena. I zato često priželjkivah smrt kao izbavljenje. Te sam se bolesti tek ovdje oslobodio.

I konačno, silno poželjeh da vidim Stvoritelja i Gospodara koji mi je omogučio da svega nekoliko puta budem pred Njim u zemaljskom životu. Tada nisam osjećao patnju i iščekivanje. U tom času pored mene se ponovo pojavi moj saputnik melek koga upitah:

- A gdje je On?

- A zar ga ne vidiš? -reče on.

- Ova bića koja posmatram su su ista ona koja sam gledao na zemlji, ali su ona sada bila savršena u svom konačnom obliku. A gdje je Stvoritelj i Gospodar ovih bića. Jer sve ima svoga gospodara i ja sada tragam za Stvoriteljem i Gospodarem ovih bića...

Ali vodič me je ušutkao. Kao da htjede ovu moju zapitanost omalovažiti reče mi glasom u kome se osjećala i samilost i zbunjenost i prijetnja:

- Šta ti je? Jesi li pri pameti?

Zar je moguče da postoji nešto osim Njega.

Na ove riječi sam došao sebi. Da. Sve je On - Allah.

Ranije nisam poklanjao punu pažnju tome da u svemu što postoji leži Njegova moć. A sada sam bio pod okriljem pune Allahove prisutnosti.

Iz mene je provalilo:

- O Bože!

I gle...kao da čitav svemir, sve što postojaše bi obuhvaćeno ovim, i kao da mi se sve odazva, sva bića i sve stvari rekoše:

- Kaži!

Ali, ne da govorim, kao ljudsko biće već kao beskonačno osjećanje i bezgranična moć. Kod Njega vrijeme ne teče, a On ispunjava sav prostor. Ne postoji novo i staro, drugo i slično, početak i kraj, uzrok i posljedica, rađanje i umiranje. Ne postoji nijekanje niti sumnja.

Bio sam u sreći i radosti, u radosti onoga koji se rađa za vječnost, radosti kojoj nema ravne na zemlji, ali radosti bez glasa, pokreta i vanjskog povoda...Kao da se sva stvorenja rađaju baš u tom trenutku i kao da sva njihova radost ispunjava moju dušu i izvire iz nje. Ova radost i sva ova bića me ponesoše, ali kuda jer ovdje nema daljina. I u jednom času sve postojeće se pretvori u veličanstven prizor u koji se i ja utopih. Razmišljao sam, ali ono o cemu razmišljah, bio je On.

Našao sam, ali ono sto nađoh bijaše On. U kakvom to ja stanju bijah i gdje bijah? Da li postojah? Sve sam to zaboravio. jer sve bijaše iščezlo. I ja sam bijah odsutan od sebe, poput Musaa, alejhis-selam, na Turi-Sinaju i Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, na miradžu, bijah u svijetu u kome nema vremena i prostora.

Tamo postojaše samo On - Allah Svemilosni.

Allahumme salli 'alaa sejjidina Muhammedin nurul~envari, ve sirril~esrari, ve sejjidil~ebrari, ve 'alaa aalihi ve sahbihi edžme'in.

O Allahu blagoslovi našeg odličnika Muhammeda koji je svjetlo svih svjetala, tajna svih tajni i vođa svih odabranih, i njegovu familiju i sve mu drugove.